Rujan

Prvi članak koji sam ovdje napisao je bio u rujnu 2017; zadnji dan tog mjeseca. Nakon gotovo četiri godine, ovaj mjesec će se još jednom pojaviti u izborniku s lijeve strane, to jeste u arhivu. Moji osjećaji u vezi s ovim periodom godine su pomiješani. S jedne strane osjećam neku vrstu melankolije. Ljeto se približava kraju. Dani se skraćuju. Već se mogu vidjeti drveća na kojima je lišće počelo žutjeti i otpadati. Dođem na plažu, a tamo gotovo prazno. Nedostaje uzavrela gužva, dječica koja skaču po vodi i vrište (često i nerviraju prisutne) i nekako je neobično da možeš staviti ručnik gdje hoćeš. Počinje nedostajati ona ljetna atmosfera i bezbrižnost. Evo, ovo zadnje s plažom mi izaziva jedan drugi, suprotan osjećaj od prije navedenoga: slobodu i mir. Parkiram auto bez problema i bez plaćanja jer od prvoga nema više naplate. Spustim se ispod ceste, po stepenicama, na prekrasni, sitni i bijeli šljunak i izaberem mjesto koje mi se sviđa. Otvorim suncobran, raširim ležaljku, ne koju prostrem ručnik, skinem se u kupaći koji već imam na sebi, uvalim se i uživam u pogledu. More je puno čišće i bistrije nego u kolovozu; nema stotine kupača koji ga uzburkaju i učine da se s dna podigne ono malo pijeska i zamuti morsku vodu.

Ispred mene otvoreno more ograničeno s jedne strane s Učkom, a s duge se nalazi otok Cres. Panorama jeste Kvarnerski zaljev. Na nebu su bijeli ukrasi, kao male ovčice koje pasu po nebesko plavoj površini, pomiču se i neprestano mijenjaju oblik. Ako ovako nastavim, možda mi daju i kakvu književnu nagradu. Mir i opuštenost me obavijaju. Nema one gužve i gungule karakteristične za ljetne mjesece kada svi domaći, poduprti od strane turista, traže osvježenje i zabavu. Tu je i osjećaj slobode i privatnosti: sav ovaj doživljaj je moj, gotovo intiman. Mogao bih gotovo cijeli dan provesti ovako ispružen uživajući u pogledu i atmosferi kasnog ljeta. Što se kupanja tiče, to mogu i preskočiti. More je znatno hladnije nego u kolovozu, a ja volim kada je toplo. Ipak, odlučujem da stavim malo adrenalina u današnji dan i polagano, onako penzionerski, ulazim u vodu. Pristup je ugodan, i moji tabani ne pate, ali je voda hladnjikava. Umočim se, zaplivam 50 metara na kraul, da bih se malo zagrijao i napolje. Sunce je još uvijek jako i njegove zrake mi nadoknađuju toplotu koje mi je more oduzelo i polagano me suše.

Nakon toga opet u ležaljku, ispod suncobrana. Sunce se je počelo spuštati i svjetlost me lagano smeta, tako da sam počeo škiljiti. Stavljam sunčane naočale. Rekao sam da bih ovako mogao provesti cijeli dan. U jednu ruku je istina, ali s vremenom to prelazi u dosadu. Srećom, iznad plaže se nalazi jedan bar koji je još uvijek otvoren. Odlazim do njega i provodim tamo pola sata uz moju bocu tonika. Vraćam se na plažu i mijenjam kupaći: ugodnije je sjediti u suhome. Iz torbe vadim knjigu. Zove se “Na Vrbasu tekija” i napisao ju je Josip Mlakić. Centralna točka romana jeste katolički samostan na obali Vrbas, pokraj Jajca. Ja sam rođen u Jajcu. Knjigu mi je poklonila kćerka, za moj rođendan (izostavit ću broj koji je uz to vezan). Prepričava povijest Bosne u zadnja dva stoljeća. Počinje dok je Bosna bila dio Otomanskog carstva, a završava u današnje doba. Spominju se brojni povijesni događaji i povijesne osobe, kako svete tako i one profane. Opis starih vremena, u stilu Ive Andrića, povećava moj osjećaj melankolije. Knjiga je puna turcizama i starohrvatskih riječi, pa često moram konzultirati rječnik na kraju knjige. Bez njega bi razumijevanje teksta bilo jako otežano.

Jedan rujanski dan s pogledom na Kvarnerski zaljev

Sunce se bliži vrhovima Učke i ja spremam svoje stvari. Prije odlaska, još pola sata u baru da bih uživao u zalasku sunca. Oblaci su potpuno nestali i užarena kugla zalazi direktno iza planine. Postaje sve manja i na kraju i onaj zadnji komadić se ugasi. Završio je još jedan dan, jedan rujanski dan proveden u miru božjem. Došao sam doma, raspremio se i otuširao. Primamljivi miris se širi stanom. Supruga sprema večeru: pašta i fažol. Većina kaže da je to zimska hrana, ali je nama u redu i po ljeti. Pogotovo sada, kada više nije toliko vruće i ne mora se obavezno paliti rashladni uređaj kada se kuha. Što je ona danas radila? Nije joj se išlo na more, onako iz lijenosti, a vjerojatno i da se malo odmori od mene. Tako smo oboje imali slobodan dan od bračnih rasprava. Godišnji odmor je tek prošao, ali ona ima crve na onom mjestu i već gleda gdje bi mogli krajem ovog mjeseca. Ja imam puno dana godišnjega jer sam ga malo koristio zbog pandemije koja u zadnje vrijeme neprikosnoveno vlada svijetom. U poduzeću su mi dali do znanja da bi bilo oportuna da ga malo potrošim jer se je i obim posla smanjio. Ja slušam mog šefa, a supruga se je oduševila kada je čula da trebam uzeti tjedan dana pred kraj rujna; krećemo za dva tjedna.

Prelistava Internet u potrazi za jeftinim avionskim kartama i idejom gdje bi mogli otići. Odluka je da se ostane u Europi. Razmatra se Portugal, Malta i Grčka, ali nije rečeno da nećemo završiti na nekom četvrtom mjestu. Jutros smo se sporječkali oko izbora: ona bi na jedno mjesto, a ja sam izrazio drugo mišljenje. Ipak sam naglasio da je u redu ako hoće da bude po njenom. To njoj nije u redu: treba biti po njenom, ali ja moram misliti i željeti kao i ona. Meni je koji puta teško da glumim da se potpuno slažem s njom. Nakon ovako opuštajući provedenog dana, odlučio sam da ću večeras odigrati ulogu za Oskara. Objašnjava mi svoje najnovije prijedloge i sumnje. Ove sumnje me dovode u nepriliku jer nisam siguran da ću uspjeti shvatiti njenu pravu želju. Ispred nje je njena putna bilježnica u koju zapisuje podatke u vezi s našim putovanjima. Dok servira stol za večeru, prelistavam stranice. Na jednoj od njih je zapisana jedna izreka: biti bogat obogaćuje život.

Covid za uvijek

Prva pomisao koja će proći kroz glavu onome tko vidi ovo će biti da je naslov vrlo optimističan. Prolazilo mi je kroz um da napišem “for ever”, ali ne volim strane riječi, iako bi bolje zvučalo. Značenje je isto, ali bi imalo nekako pozitivniji smisao. Sada ćete, pretpostavljam, htjeti znati zašto sam takav pesimista? Ma u stvari nije baš tako. Ja sam pozitivna osoba, ne u smislu pozitivnog testa na virus (napravio sam ga prije dva tjedna i sve je bilo u redu), ali mi mozak previše i prilično nekontrolirano radi. Ako niste znali, naša podsvijest je puno jača i kreativnija od naše svijesti. To svi Azijati znaju; iz iskustva njihovih predaka koji su im to prenijeli preko njihovih svetih knjiga. I kod njih se ta spoznaja s modernim vremenima gubi. Nije lako ostati u spiritualnom svijetu kada te bombardiraju sa svim ovim tehnološkim pronalascima koji nas udaljavaju od stvarnog života.

Postoje dva razloga zbog kojih pišem ovaj članak. Jedan je što mi se sviđa iznijeti moje mišljenje, razmišljanje i ideju, i tako podijeliti moje intimne stvari s drugima, to jeste s vama. Drugi je povezan sa sujevjerjem. Ja sam jako loš prognozer. Što god predvidim, promašim. Kada otvorim neku poziciju na Forex-u, vi otvorite suprotnu i sigurno ćete zaraditi. Najiskrenije se nadam da će se to i ovaj puta dogoditi. Apsolutno ne želim da pogodim što će se dogoditi i da se sutra hvalim kako sam bio pametniji od svih drugih. Preferiram biti živ i zdrav, nego pametan. Ideja koja je iznesena u naslovu mi se je iznenada rodila jedno jutro, prije neki dan. Probudio sam se i pomisao je bila tu: ovo neće nikada proći. Ostao sam iznenađen s ovom žaruljicom koja se sama od sebe upalila. Počeo sam razmišljati o tome zašto bi se to doista moglo dogoditi i brzo sam pronašao dva razloga, o kojima možemo diskutirati (sva sreća), ali koja imaju svoj smisao i logiku. Evo da vam iznesem moja razmišljanja, dvije hipoteze, međusobno različite. Jedna je u vezi s prirodom i evolucijom, to jeste sa znanstvenom podlogom, dok je druga vezana s našom civilizacijom i ljudskom zloćom koja prerasta u urotu.

Prirodna teorija, kako je ja nazivam je zasnovana na broju stanovnika ove planete i gustoći naseljenosti. Nemam volje sada ići tražiti podatak o tome koliko stanovništva na ovom svijetu živi po gradovima. Pogledajmo samo našu situaciju: prije drugog svjetskog rata, većina ljudi je živjela na selu i bavila se poljoprivredom. Onda su se, na krilima industrijske revolucije, koja je kod nas kasno počela, i tehnološkog razvoja, masovno preselili u gradove. U gradovima je gustoća naseljenosti izuzetno velika i to izaziva neminovnu koncentraciju ljudi. Javni transporti su jedno od glavnih mjesta gdje se virus prenosi. Često ste na filmovima vidjeli scene iz velikih gradova s velikim gužvama u metrou u vrijeme odlaska na posao i povratka s njega. Danas je gotovo u svim zemljama uveden smart-working koji smanjuje tu koncentraciju, ali je ona još uvijek značajna. Ova pandemija traje već godinu dana i sa svim poduzetim mjerama nikako da prođe. Prethodno sam opisao razlog.

Na slici je jedan europski, gusto naseljeni grad

Sada će mi netko reći da od početka godine postoji cjepivo i da će nas to izvući van. I ja se tome nadam, ali postoje negativni pokazatelji i na tom području. Cijepljenje ide jako usporeno, pogotovo u Europi, a što pandemija duže traje to je za nas gore i naše šanse da se izvučemo iz ovoga se osjetno smanjuju. S produženim trajanjem bolesti u igru ulazi još jedan prirodni element: mutacija virusa, odnosno njegova evolucija. Već je ustanovljeno da jedno od cjepiva ne funkcionira za južnoafričku varijantu virusa, a nove varijante se svakodnevno pojavljuju.

Druga hipoteza zašto bi ovo moglo u najmanju ruku jako dugo trajati, ako ne baš za uvijek, jeste ekonomsko pohlepne prirode. Previše multinacionalnih kompanija ima ogroman porast profita, vezan za ovu pandemiju, da me ne bi začudilo da im padne na pamet kako bi bilo šteta da taj izvor prihoda presahne. Nedavno je objavljena informacija da je farmaceutska industrija u svijetu u toku protekle godina imala dobitak od 71 milijardu dolara. Narode, zamislite si tu cifru. S njom bi se mogla kupiti i neka manja država, a radi se o parama koje je netko stavio u džep. Nema nikakve sumnje da će ova godina će za njih biti još berićetnija. Nisu oni jedini. Pogledajte sve aktivnosti online koje cvjetaju. Zabava, prodaja robe i dostava hrane u naše domove, svi oni rade puno bolje nego prije. Uobičajena mjesta za te servise su zatvorena i jedino nam mreža dozvoljava da se opskrbimo kako mi to želimo. U ovu kategoriju ulaze i proizvođači računala, posebno onih prijenosnih. Ja od ožujka prošle godine radim od doma. Moja firma, koja ima nešto više od tisuću zaposlenih, je kupila preko 500 notebooka da bi nam omogućila da se od kuće povežemo s centralnim informatičkim sistemom. Takvih firmi je puno na ovom svijetu i razni Apple, HP i Asus, samo trljaju ruke.

Sada će me netko pitati gdje je tu urota? Slažete se da je posao unosan, ali se radi jednostavno o povoljnom trenutku koji se je slučajno dogodio. Bit će da sam ja zločesta osoba, ali mi odmah dođe u glavu pitanje kako “produžiti” taj povoljan trenutak. Ako zaraza počne previše opadati, jedna kap tekućine koja sadrži virus u jednom baru, druga u samoposluzi, a treća recimo u poštanskom uredu. Slažem se da je malo pojednostavljeno, ali sigurno se može naći i način da onaj tko potpiruje vatru ne zna da to radi. I tako se stvar produžuje i zajedno s prirodno povoljnim okolnostima traje dugo, dugo, a njihovi računa u bankama rast i rastu, a njihova moć i utjecaj u društvu postaju ogromni. Nadam se da sam opet sve pogrešno shvatio i još lošije predvidio.

Izbori u Americi

Jutros sam se probudio u 9 sati, samo zato što je zvonila ura: da nije, nastavio bih bar još sat vremena. Obavio sam sve potrebno u kupaonici, uključujući i umivanje. Zatim sam se vratio u spavaću, skinuo pidžamu i obukao trenirku za po kući. Dogegao sam se do dnevnog boravka i sjeo na divan. Ispred mene je stakleni stolić na željeznom stalku koji služi kao nosač. Zapalio sam. Ispred mene je bila i kava koja je upravo skinuta sa štednjaka. Moja bolja polovica se ustala malo prije mene i obavila je svoju osnovnu funkciju: skuhati jutarnju kavu. Zaželjeli smo si dobro jutro. Jutros je neuobičajeno tiha, ali i to se događa. U rukama joj je mobitel i nešto tipka. Kada sam dovršio jutarnji obred s kavom, obratio sam joj se pitajući je da li ima novosti o ishodu izbora u Sjedinjenim Državama. Još uvijek ništa, odgovara mi: sve je potpuno neizvjesno.

Tako smo došli do razloga zbog kojeg sam jutros tako pospan. Noćas sam bauljao do skoro dva i pol. Malo naša televizija, malo CNN na koji sam se povezao preko internete. Predviđanja, projekcije, komentari, iščekivanja, razlozi zašto bi trebao pobijediti ovaj, a ne onaj drugi. Na kraju sam se umorio od gledanja i slušanja svog tog filozofiranja i otišao u krevet. Sada to plaćam s neprestanim zijevanjem. Završavam moj jutarnji obred sa stavljanjem kapi u oči. Jedna vrsta u oba oka (zbog glaukoma), i još dvije različite vrste kapi samo u desno oko (nedavno sam skinuo mrenu i ove kapi su za zacjeljivanje i izbjegavanje infekcije). Palim televizor koji se nalazi upravo ispred mene, na udaljenosti od oko 3 metra. Prelistavam vijesti non-stop, gledam teletext i nalazim potvrdu onoga što mi je rekla supruga. Još uvijek je sve neizvjesno. Na raznim kanalima nalazim različite informacije.

Crveni plodovi jeseni na drvetu

Opet se preko tableta povezujem na najjaču američki kanal s vijestima. Produbljujem poznavanje situacije i shvaćam da ako sve bude dobro išlo, uz malo sreće, moj favorit može pobijediti. Tko je moj ljubimac? Pa naravno, predsjednik Trump. Ha, ha… Znam da je većini antipatičan, ali meni nije. Ne kažem da je on model američkog predsjednika, ali držim da je njegova politika bolja od one koju su vodili demokratski predsjednici zadnjih godina. Njegov problem je da se ne ponaša kao džentlmen, nije korektan, a ponekad ostavlja dojam i da je nepošten (mislim na njegove probleme oko plaćanja poreza). S druge strane njegova gospodarska politika je vrlo uspješna: niska nezaposlenost, povećanje plaća, rast profita kompanija i dionica na burzama. Sve to dosta dobro znam jer se bavim trgovanjem valutama preko Forexa i pratim statistike koje utječu na vrijednost dolara. Ako mene pitate da li za predsjednika želim dobru i poštenu osobu, pod čijom vlašću ću lošije živjeti, ili neku bitangu čija će vladavina poboljšati moj standard, glasam za ovog drugoga. Trump mi se sviđa baš iz tog razloga što su svi hipokriti i žele se pokazati dobrima, iako im je na kraju ipak najvažnija materijalna osnova: nemaju hrabrosti da budu iskreni. Zato ja voli biti anti protivan.

Postoji još jedan razlog zašto navijam za njega. Imam prijatelja koji živi u Sjedinjenim Državama, na istočnoj obali. Skupa smo išli na faks, a s nama je išla i njegova supruga. Nju čak i bolje poznajem jer smo zajedno pohađali isti razred gimnazije, prirodoslovni smjer. Oni su se prije 35 godina oženili i preselili preko velike bare. Imaju i dvije odrasle kćeri. Cijela obitelj kronično ne podnosi za sada još uvijek aktualnog predsjednika. Ako hoćeš da ih iznerviraš, dovoljno je pred njima izgovoriti njegovo prezime. Moj prijatelj je intelektualno poštena osoba. Kada sam ga pitao da li mu je osobno bolje ili lošije od kada je Trump predsjednik, nevoljko je priznao da mu je malo bolje jer su smanjeni porezi. Godišnje mu ostane oko 6 tisuća dolara više nego u vrijeme prethodnog predsjednika (njegova bruto plaća je ista kao prije). Ali nakon što to pošteno prizna, kaže da bi pristao da ima manje para samo da ne mora gledati i slušati onog lažljivca, pokvarenjaka i… izostavit ću one slikovitije izraze koje naš narod uobičajeno koristi kada je ljut i hoće uvrijediti osobu o kojoj se izjašnjava.

Jesen je pravo vrijeme za gljiva

Koliko god smo udaljeni tisućama kilometara, dosta često se čujemo, a svako ljeto se i vidimo u našem iskonskom gradu. Kada govorimo o američkoj politici, budući da ga to strašno dira, ja ponekad znam biti pomalo zločest i podbadati ga. Tako se u jednoj takvoj prilici proteklog ljeta malo i naljutio i ponudio mi, kada sam tako pametan, da se okladim da će Trump ponovo postati predsjednik. Normalno, on tvrdi suprotno. Predložio je i cifru od 100 eura. Mogu si priuštiti da izgubim taj novac bez da trepnem, pa nisam mogao odbiti njegov izazov. Znači, ako moj kandidat pobjedi, bit će i nešto para. Na kraju ćemo, bez obzira tko pobjedi, zajedno potrošiti taj novac u nekoj gostionici ili baru na plaži. Važno je imati dobar izgovor i zanimljivu temu za razgovor.

Da bih svu ovu priču grafički začinio i učinio sočnijem, priključio sam i dvije fotografije. Nešto u vezi sa samom temom mi nije dolazilo na pamet, niti posjedujem adekvatne slike u mom arhivu. Kako smo otprilike na polovine jeseni, odlučio sam da fotografije posvetim ovom predivnom godišnjem dobu. U ovom periodu često pravim izlete u šumu i dugačke šetnje po livadama, uživajući u crvenim plodovima koji rastu po divljem drveću, berući gljive, koje dobro poznajem i koje na kraju obogate našu obiteljsku trpezu.

Prvi maj

Mislio sam početi ovaj iskaz s uobičajenim riječima, ali sam vidio da već imam puno članaka koji kreću na isti način. Prema tome, vrijeme je da malo promijenim stil i da postanem nešto originalniji. Kako u ovom trenutku, sada je jedan i četvrt, nisam inspiriran za pisanje, obući ću se i prošetati. Vani je sunce s niskom, ali rijetkom naoblakom. Nadam se da će protezanje nogu i pojačana cirkulacija krvi otvoriti moja neuronska kola i pomoći da ispričam priču na pristojan način. Stavio sam tenisice, umjesto uobičajenih cipela; odlučio sam da danas hodam malo brže. Moj uobičajeni način je šetanje. Kada sam izašao, prvo sam otišao do garaže. Tame je kontejner u koji se bacaju prazne boce, a kod mene toga nikada ne nedostaje. Zatim sam krenuo u uobičajeni obilazak. Za sjećanje moje i budućih generacija, mi smo u karanteni, zbog epidemije izazvane s nekim kineskim virusom. Tako kažu neki naučnici, dok drugi tvrde da možda i nije tako. Što se naučnika u ovom periodu tiče, ja sam osobno naučio jednu stvar: virologija nije egzaktna nauka. Ima puno različitih mišljenja i opcija koje iznose znanstvenici i koji se međusobno često proturječe.

Vratio sam se doma. Vani je prekrasno. Sredina je proljeća. Zadnja dva dan preko noći je kišilo. Napolju je vegetacija u punom rastu: vlaga od kiše i već prilično jako sunce, daju biljkama upravo ono što im treba. Sve je zeleno i puno je cvijeća i procvjetalog drveća. Spektakl prirode. I zrak koji se udiše ima u sebi dah ovog najljepšeg godišnjeg doba, kada se priroda budi i daje najbolje od sebe. Mjesto u kojem živim, ne pokazuje puno znakova života. Atmosfera je surealna, kao iz nekog horor filma: meni se to dopada. Sreo sam dvije osobe koje su bile u šetnji sa psom. Ja sam sebi dovoljan, pa zato nemam psa. Već mi je dovoljno komplicirano brinuti se o meni samom, a kamoli još o nekoj životinji. Da se razumijemo, ja volim životinje, ali ne toliko da bih neku držao u kući. U stvari je to prava ljubav, jer oni navodni ljubitelji životinja, drže ta bića u njihovom neprirodnom ambijentu, u kućnom pritvoru. Lišavaju ih slobode. Kao što smo i mi lišeni iste zbog ove epidemije. Ovih par ljudi koje sam sreo su nosili i maske, kako to propisi nalažu. Ja je imam u džepu, ali je nikada ne stavljam. Jednostavno je fizički ne podnosim. Koristim naočale za vid, bez kojih ne mogu, pa mi dah kod izdisaja zamagljuje stakla i ništa ne vidim. S druge strane mi struja zraka golica trepavice, pa imam i neugodni osjećaj. Zato se ne pridržavam pravila, iako sam uobičajeno primjeran građanin koji poštuje zakone.

Kada sam krenuo s ovim zapisom, htio sam reći nešto o Prvom maju, Danu rada koji se obilježava ma današnji dan. Upravo ovih dana se govori puno o radu. Dok s jedne strane prisustvujemo velikom broju oboljelih i preminulih, uzrokovanih s epidemijom, s druge strane je veliki broj ljudi koji ostaju bez posla zbog usporenja gospodarstva koje ova pošast uzrokuje. Kupuje se manje stvari, auto se gotovo ne vozi i potrošnja benzina je više nego dvostruko niža, nitko ne id en godišnji odmor ili da provede vikend van grada. Barovi i restorani su zatvoreni. Oni koji su ostali bez posla imaju problem s nedostatkom novaca i za osnovne potrebe, to jeste hranu i režije, što još dodatno pogoršava situaciju. Praznik rada postaje tako nek vrsta apstrakcije; puno njih bi pristalo na gore uvjete rada i nižu plaću, samo da mogu zaraditi koju kunu, da prehrane sebe i obitelj. Možete misliti kako je onima koji imaju malu djecu i koji su ostali bez prihoda. Radovan dohodak je neophodan svima nama, i kada ostanemo bez njega spremni smo da smanjimo i naše zahtjeve i da prihvatimo neku vrstu milostinje, samo da bi stavili par novčanica u novčanik. Ima puno njih, kao i obično, koji govore da je ovaj virus neka vrsta zavjere.

Neko ukazuje prstom na farmaceutsku industriju koja će zaraditi milijarde na cjepivo, uz uvjet da isto postoji, ali i bez toga: nešto s tim imenom će se sigurno pojaviti na tržištu, prodavati i nekome stvarati profit. Drugi govore o tome da je Kina odlučila porobiti svijet: prvo su kod sebe izazvali epidemiju, da ih ne bi bili optuženi da su je oni sami raširili, a zatim su je prenijeli drugima. Gotovo sve maske koje se proizvode na svijetu su Made in Cina, i već se tu krije ogroman profit. Ali je i njihova farmaceutska industrija vrlo jaka, a ne zaboravimo i njihovu digitalnu tehnologiju. Da preskočim sve ostale urote, uključujući i onu koja govori da je ovo sve proba za generalnu diktaturu. Zbog čega bi netko želio diktaturu? Recimo da bi lakše kontroliralo stanovništvo preko straha, smanjujući standard života ljudima, koji bi na kraju bili zadovoljni i s ono malo štop će im se ostaviti. Jer strah je vrag! Sada ću vas ostaviti jer trebam pogledati kako idu stvari s Forex investicijama. Tu je prava, pravcata katastrofa. Tržište ide gore dole bez ikakve logike, bar za mene. Kada ja pomislim da će porasti, padne i obratno. Kao da je u sve te valute ušao neki virus koji je učinio da polude. U zadnja dva mjeseca sam izgubio 100% ulaganja u dvije pozicije za koje sam bio uvjeren da će donijeti neku pristojnu dobit. Što je, tu je. Nadam se da ću preživjeti i ovo razočarenje. Naši stari kažu da je važno da smo zdravi i živi, a oni uvijek imaju pravo.

Trinaesti

Danas nije petak, ali je zato trinaesti u mjesecu. Očito je da na peti božji dan, ili trinaesti u mjesecu, ja palim računalo i krećem u novu Euron avanturu. Počeo sam prelistavanjem prve stranice da vidim sve bisere koje sam izložio mojim posjetiocima i kritičarima mog rada. Za sada imam 7 članaka, od kojih je jedna posvećena stranica na kojoj su tematski sastavljene razne oblasti koje mi direktno ili indirektno interesiraju. Ja sam matematički tehnički tip, pa mi se statistika po definiciji jako dopada i zabavlja me proučavanje statističkih podataka i njihovo interpretiranje. Oprostite ako vam ovdje ne držim jako pažnju s mojim mentalnim skokovima, ali mi je uvijek potreban jedan pasus da bih se zagrijao i da bi moji neuroni dostigli određeni nivo protočnosti signala. To bi na kraju trebalo garantirati bar umjerenu kvalitetu razmišljanja i prihvatljiv konačni rezultat mog mentalnog, spiritualnog i fizičkog napora. Prsti se relativno brzo kreću po tipkovnici, a klikanje tipki daje određenu ritmičnost cijelom ovom procesu.

Stvaranje preko kompjutera ima svoju poetičnost. Prsti koji plešu s promjenljivom brzinom, pogled koji se često podiže s tastature ne ekran da bi provjerio ispravnost veze između glavnog procesora, to jeste mozga, i periferne jedinice, odnosno ruku. Zatim se ta ista ruka svako toliko pomakne u desno (ja sam dešnjak) da bi obgrlila miša, pomaknula kursor prema nekoj alatki koji aplikacije za pisanje nude, i kratko kliknula na lijevi ili desni gumbić, uz rijetko korištenje centralnog kotačića da bi se prikaz pomicao gore ili dole. Oprostite, ali ne uspijevam izaći iz ovog moda za zagrijavanje. Izgleda da sam već dostigao pregrijavanje i da je moja svjesna strana pala pod utjecaj, ako nije upravo zarobljena, od strane poje podsvijesti. Dosta s ovim!

Ovo da sada bi se moglo definirati kao tok misli, a sada ćemo prijeći u anglosaksonski mod, pa ćemo iznijeti par utisaka o atmosferskom vremenu. Već smo na sredini studenog mjeseca, predzadnjeg u godini. Iz same riječi se zaključuje da bi studen trebala prevladavati kao osjećaj topline, za ne reći hladnoće. Klima se mijenja i stvari stoje drukčije nego u vrijeme kada se je rađao hrvatski jezik. Jesen je dobrano odmakla, ali prave hladnoće nema, pogotovo kod nas koji stanujemo na moru. Promjenljivo je: jedan dan pada kiša, drugi dan je oblačno, a danas sjaji sunce s punom snagom i toplo je. Prije bi se reklo da nam predstoji proljeće nego zima. Ljudi se uvijek žale, pa kada pada kiša izjavljuju kako je vrijeme ružno. A zašto je ružno, ponekad ih provociram s ovim pitanjem. Sve je tmurno, vlažno, mora se otvoriti kišobran ako se negdje ide, i slične besmislene opaske. Kiša nam treba, jer bez vode nema života, a uz to je i lijepa. Nebo postane sivo, udaraju gromovi i zasljepljuju nas munje. Kapljice vode padaju s neba i udaraju u ritmu po prozoru. Što tu ima ružnoga? Za mene je to sve romantično. Pogotovo kada nevrijeme prođe i kada se počnu stvarati otvori u oblacima, oni plavi, koji nam potvrđuju da je nego još uvijek tamo gdje je bilo i da ga nitko nije ukrao.

Studeni je ove godine sunčan i topal

Iskoristio sam i englesku inspiraciju, pa treba smisliti novu. Može li malo o kavi? Prebacimo se iz Engleske u Italiju, kod naših latinskih susjeda. Može im se puno toga prigovoriti, ali ima i puno stvari vezanih uz njih koji su za pohvalu. Odlična vina, dobra i jeftina kuhinja, a između ostaloga tu je i ekspres kava koja je njihov nacionalni ponos. Kada sam bio mali, i još nisam pio taj napitak, doma se je gotovo ekskluzivno pripremala turska kava, čak i kod nas u primorju. S vremenom su ljudi sve češće išli u Trst i tamo pili odličnu talijansku kavu, pa se je tako i kod nas, pretežno po ugostiteljskim radnjama, počeo raditi espreso. Često je bio sumnjive kvalitete, ni nalik na onaj magični napitak koji su nam služili preko granice. Kako je većina barova bila državna, zaposlenici se reciklirali kavu (od fundaće bi napravili još dvije tri, uz mali dodatak one svježe mljeven) i zaradu stavljali u vlastiti džep. Držali smo se one Titove: snađi se druže. Preskočit ću društvenu analizu razvoja konzumiranja kave na našim područjima od kraja šezdesetih godina do danas, pa ću skratiti priču i iznijeti kako je evolucije išla u mojoj obitelji, od kada sam se oženio; davno je to bilo, prije puno desetljeća.

Prvih par godina kod kuće pili smo tursku kavu, kao i većina ljudi oko nas. Vani smo znali gdje je dobar espreso, a gdje je bolje izbjeći ga. Nakon par godina, kada je kćer počela ići u školu, rekla nam je da roditelji njenih prijateljica piju kavu iz kafetjere, opet talijanski izum. I mi smo odlučili početi slijediti modu i prešli na taj način kuhanja. Kava se obavezno kupovala u Trstu, jer je bila puno bolja od naše, a uz to za kafetjeru treba biti i krupnije mljevena. Onda je došlo novo stoljeće i kućni strojevi za espreso su postali pristupačni svima. Najjednostavniji, koji su davali i najbolju kavu, su bili ono s kapsulama. Napraviš kavu u jednu, dvije minute i puno je bolja nego u većini barova; čak se može mjeriti doživljaj s onim kada se pije u samoj Italiji. Tako smo se zaustavili na evolucijskoj ljestvici i godinama koristili kapsule. Jeste, cijena je u tom slučaju znatno veća, ali gušt je gušt, a zapravo smo si to jednostavno mogli financijski priuštiti.

Prije nekoliko godina, kod nas se je probudila ekološka svijest. Sve se je više pričalo o zagađenju i čovjek, htio on to ili ne, padne pod utjecaj medija. Kada sam praznio posudu u koju su padale kapsule od kave, bio sam svjestan koliko to zagađuje: 20 ili 30 plastičnih kapsula na tjedan. I mi smo dobro doprinijeli zagađenju naše okoline. Tako smo odlučili da uštedimo koju kunu (to nije bio razlog) i da prestanemo zagađivati na ovaj način: vratili smo se na kafetjeru. Nedostaju još sam dvadeset i četiri pa sam stigao na tisuću. Neću vam objašnjavati o čemu se radi; uzmite to kao jednu moju intimnu mušicu koja mi se vrti po glavi. Tako sam obavio moj zadatak i ovog puta, na malo neuobičajeni način ali su stari latini govorili da promjena godi.

 

Opet petak

Izgleda da me inspiracija hvata petkom. Neki kažu da petak ne postoji, nego se zove peti ponedjeljak: ova mi se sviđa. Ne znam da li je razlog inspiracije to što se umorim preko tjedna od uobičajenog posla, pa onda moram napraviti nešto drugo. Moguće je, ali videći da pišem svakih 6 mjeseci, ovo kao argument nije baš jako prihvatljivo. Danas je dan oslobođenja Rijeke (to sam zapamtio još od osnovne škole), ali isto tako i rođendan moje punice: najljepše čestitke (iskrene su, nemoj da uspoređuješ moju s tvojom). Moja je u redu. Odmah nakon vjenčanja nisam je pretjerano podnosio; valjda je to neko organsko odbijanje kao kod suprotnih polova magneta. Onda sam ja malo odrastao, pa su se dogodile neke stvari koje nisu bili baš lijepe, pa sam onda počeo malo razmišljati o nekim vrijednostima u životu, i tako sam došao do toga da je punica u redu. Tako doista mislim i osjećam. Često joj kažem da je ona najbolja tašta koju sam ikada imao; i ne lažem (jeste da je jedina, ali je ipak istina i u onom drugom smislu). Ima preko 80 kuka, ali se drži kao zmaj; od svih u obitelji ona u svakom pogledu izgleda najmlađe.

Dosta o rodbinskim i obiteljskim odnosima. Promijenimo temu. Nisam nikada ništa rekao o nogometu. To je neka moja mala strast još od djetinjstva, što je prilično normalno za dečke. Igrali smo u dvorištu ispred kuće, na igralištu od škole, na livadi kada sam ljetni raspust provodio kod babe na selu. Nismo uvijek na raspolaganju imali loptu, pa se koji puta šutala obična plastična boca. U ta vremena niti plastike nije bilo u izobilju; kamo sreća da je tako i danas. Onda sam se u sedmom razredu osnovne škole upisao u školsku nogometnu ekipu. Imali smo i ozbiljnog trenera: bivši nogometaš Beograda. Ja sam bio golman; valjda mi se to sviđalo, ne sjećam se najbolje. Kada sam to saopćio doma, tata mi je rekao da su golmani glupi jer stavljaju glavu tamo gdje drugi stavljaju nogu. Nije mi se svidjelo njegovo razmišljanje, pa sam nastavio moju nogometnu karijeru. Sve je to trajalo dok se nisam upisao u srednju školu; tamo nije bilo ni igrališta niti školske nogometne momčadi. Imali smo samo gimnastičku dvoranu, podijeljenu u dvoje s jednom zavjesom. U jednom dijelu smo vježbali mi, a u drugom cure. Njih je bilo dvostruko više nego nas, pa su imale puno manje prostora za njihove aktivnosti.

Krošnja drveta u cvatu

Aktivnost koju sam nastavio, prelaskom u srednju školu, jeste pohađanje izviđača. To mi je bila omiljena zabava u mladosti. Upisao sam se u drugom osnovne, kada smo se preselili, a ja promijenio školu. U školi je bio organiziran odred izviđača pa sam tako odlučio da pristupim i ja. Do četvrtog osnovne su nas zvali poletarci i pčelice, a nakon toga izviđači i planinke. Svaki tjedan sastanak, u zgradi koja je bila preko puta zgrade u kojoj sam stanovao. Učilo se o izviđačkim vještinama (moja omiljena je bilo vezanje čvorova), o topografiji koja nam je bila potrebna za orijentaciona takmičenja, kako se koristi kompas i puno drugih stvari koje su se poslije pokazale korisne u svakodnevnom životu. Nedjeljom se je često išlo na izlete ili na takmičenja. Na izletima su se produbljivale i uvježbavale vještine i igre, a na takmičenjima je moj vod uvijek lijepo prolazio jer smo bili grupa dobrih dečki, koji su se trudili da naprave najbolje što mogu.

Preko ljeta se je išlo na logorovanje; 3 tjedna. Pretežno smo išli u Sloveniji. Prvo se podignu šatori i napravi ograda, a zatim se nađe vitka jela koja se posiječe i podigne se kao jarbol. Ujutro se diže zastava, a uvečer spušta. Svi su okupljeni oko jarbola i pjeva se izviđačka himna. Uz sve to se organizira i poljska kuhinja gdje se spremaju uobičajena 3 obroka na dan. Ono što mi je i danas u sjećanju jeste pranje porcija. Logor se je uvijek podizao u blizini nekog potoka ili rječice. Svi smo imali aluminijske porcije. Nakon jela svi na rijeku, pa pranje: prvo se dobro promućka s vodo, a zatim se ižulja s pijeskom i na kraju ispere. Zatim se objesi ispred šatora da se suši. Preko dana se je uvijek nešto radilo na uređenju logora, organizirali su se tečajevi za polaganje raznih vještina (najzanimljiviji mi je bio onaj o meteorologiji), natjecalo se je u raznim vještinama, a često su se organizirali i jednodnevni izleti u okolna mjesta koja su nudila određene interesantne točke.

Grana se je savila u umjetničku formu

Na logorima su se rađale i prve ljubavi. Većina nas je bila u toj dobi kada se zaljubljuješ i odljubljuješ po dva puta na dan. Kako sam ja našao curu u školi, a nisam bio spreman da zbog nje napustim izviđače, ona je bila prisiljena da se upiše. Tako smo jedne godine bili zajedno na logoru, ali se je stvar loše završila. Ona je slomila nogu, a zbog njene neaktivnosti ja sam pronašao drugu curu. Događa se. I danas sam lagano posramljen kako sam se prema njoj ponio; sve onako po skrivećki, ali bio sam mlad i glup. Danas je ona moja supruga (nakon dvije godine smo se opet skompali) i nadam se da mi je oprostila neke greške iz mladosti.

Tražio sam se malo po mreži. Daj da vidim koliko sam popularan. U kućicu za pretraživanje ubacim euron i probam. Nema me nigdje. Znate li što je glavna stvar kada ovo otkucate? Pokazuje vam brdo stranica koje se odnose na Euron Greyjoy, jednog od likova iz famozne serije “Igra prijestolja”. Sada me interesira, budući da sam i ja dodao ovaj izraz, nazovimo ga tako, hoću li se popeti na ljestvici.

Petak trinaesti

Budući da je danas petak, 13., postavljam si pitanje: da li je danas bolje nešto uraditi jer to može donijeti nesreću, ili alternativno ne raditi ništa ne riskirajući da se stvari zabrljaju (nisam siguran da li je ovo hrvatski izraz, ali mi se sviđa). Kako sam napisao uvodnu rečenicu, vjerojatno ću se odlučiti za prvo rješenje, to jeste napisati članak riskirajući da bude očajan. Odakle bih da počnem? Kada već filozofiram o sreći evo da vam ispričam sretni događaj iz sredine ovog tjedna. Putujući po globalnoj mreži nabasao sam (još jedan super izraz) na gdje se objašnjava kako se može kockati preko interneta i predstavljaju se neke od najboljih igračnica online, bar prema autoru site-a. Čuo sam da je ta aktivnost prilično raširena među ljudima, pa čak i poznajem dvije osobe koje redovno kockaju online: jedan je stari prijatelj iz osnovne škole, dok je drugi kolega iz ureda čiji se stol nalazi neposredno kraj mojega.

Obojica su prepričavali kako se dobro zabavljaju i opuštaju (naročito nakon teškog radnog dana) pritiskujući tipke raznih slot mašina i vrteći virtualni kotač ruleta. Jedan od njih, onaj drugi, je i strastveni pokeraš i često provede cijeli kraj tjedna uz kartaški stol. Čak su se i hvalili kako su, zbrajajući loše i dobre dane, pozitivni što se tiče igranja. Kako to večer nisam imao ništa pametnije da radim, a po običaju na televiziji nije bilo ništa inteligentnoga, odlučio sam da i ja malo zaigram u kockarnici. Otvorim tako promocionalni račun i oni mi daju tisuću eura, normalno virtualnih. Proveo sam par sati (završio sam iza ponoći) skačući s jedne igre na drugu. Nisam imao pojma kako se igraju igre s kockama (vidio sam na filmova, ali tamo ti ne objasne kako funkcionira), pa sam potrošio i nešto vremena čitajući pravila i uputstva za igranje. Na kraju kada sam legao u krevet, kocke su se i dalje nastavile kotrljati u mojim mislima.

Super zadovoljan s mojom kućom

Zabavio sam se, ali ne pretjerano. Kockanje je prava stvar ako igraš za pravi novac. Strah od gubitka je onaj koji potiče izlučivanje adrenalina. Kada igraš s lovom koja to u stvari nije, uzbuđenje je znatno manje. Meni je to prvo večer išlo tako, tako. Pred kraj sam počeo stavljati i po 10 eura na jedno okretanje kocki ili slota jer mi je bilo dosadilo da skupljam po malo. Na kraju sam ostao s nekih 150 virtualnih eura, što znači da sam bio dobro popušio. To me nije spriječilo, znajući da sam igrao nerazumno iz dosade, da sljedeći dan uplatim pravih, pravcatih 20 eura na moj račun (ne primaju kune, tko zna zašto). I taj dan seansa je bila ona prava. Otišao sam u krevet u 2 sata poslije ponoći iz jednostavnog razloga što sam se trebao ustati u 6 ujutro da bih išao na posao. Da nije bilo toga, tko zna do kada bih bio nastavio igranje. Na kraju je rezultat bio pozitiva: zaradio sam 3,54 eura. Ako to podijelim s vremenom koje sam proveo u igri ispadne da sam bio plaćen nekih 70 centi na sat.

Ali sam ja bio super zadovoljan; nisam izgubio. Jučer uvečer samo se opet priključio i nastavio igranje. Ovaj puta sam se ograničio na dva sata jer mi se jednostavno počelo spavati zbog nedostatka sna prethodne noći. I ovaj puta sam povećao stanje mog računa, pa je tako moj kapital narastao na 24,18 eura. Znači da sam jučer zaradio 64 centa. Gotovo cijelo vrijeme sam igrao na jednoj višelinijskoj slot mašini gdje se glavna nagrada dobivala s 5 dinosaura u jednoj od predviđenih linija. Najviše su mi se uspjela složiti 3 zajedno, ali i to je donosilo koji cent. Moram priznati da su ove sprave prilično komplicirane i da sam se u jednom trenutku prebacio na besplatni način igranja kako bih shvati ovo s više linija. Bilo mi je glupo riskirati moju lovu da bih naučio kako sprava radi. Sada jedva čekam da se vratim doma i da ponovo upalim računalo. Kako sam već rekao, možda petak, trinaesti može donijeti i sreću. Zadovoljio bih se sa zaradom od recimo 10 eura.

Nova era

Ova moja kreacija nema nikakav krajnji cilj osim zabave, prije svega moje, a onda postoji nada da će i posjetioci pronaći razonodu u ponuđenom sadržaju. Ovdje se ne može varati jer ti automatski stave datum kada uneseš nove bilješke. Izgubio sam dosta vremena da pokušam deaktivirati taj automatizam, ali izgleda da nije moguće. Tako ostaju dokazi o mojoj lijenosti. Tko bolje pogleda vidjet će da je prošlo gotovo 6 mjeseci od mog javljanja. Znate kako je: po ljeti je vruće i čovjeka uhvati fjaka pa nema volje da se posveti kreativnom radu. U jesen sve počinje iznova, treba organizirati nove događaje i vrijeme na raspolaganju je nedovoljno za aktivnosti online. Kako se u meni nedavno rodila pasija za casino, online djelovanje je usmjereno u tom pravcu. Ali danas mi je došla volja da malo pišem.

Prošli tjedan mi je pao zubni most koji sam napravio prije 25 godina. Upravo sam bio u periodu kada sam sredio sve probleme kod zubara i onda ovo: ostadoh preko noći bez tri zuba. Puno teže jedem (što i nije tako loše jer bih trebao skinuti koji kilogram), a nemam ni hrabrosti da se smijem; iz estetskih razloga. Danas oko podne imam zakazano kod stomatologa i nadam se da će se sve riješiti u danu. Rekao mi je da će pokušati pričvrstiti stari most koji je još relativno dobar. Tako bih izbjegao protetičke radove i uštedio dosta novaca. Nadajmo se da će sve dobro proći.

Jučer su, prije dvije godine, Sjedinjene Američke Države dobile novog predsjednika. Odmah sam čuo vic koji se odnosi na to zbivanje: Donald je rasista, a potvrda za to jeste činjenica da je oduzeo posao jednom obojenom čovjeku (nije pristojno navesti boju). Ne znam da li je to izmišljotina s naše strane ili je došla preko oceana. U svakom slučaju je dobra. Može se svrstati pod crni humor. Ha, ha! Puno ljudi koje poznajem, za ne reći većina njih, je ostala šokirana izborom neočekivanog predsjednika, u negativnom smislu. Isto tako i dobar dio naših javnih osoba nije pokazao veliko oduševljenje izborom koji su Amerikanci učinili. Suprotno od njih, meni se je ishod izbora jako dopao.

Predizborna kampanja je bila neuobičajeno oštra. Natjecatelji su se vrijeđali na sve moguće načine. Jedan od njih, onaj muški, je to i tamo izrekao kakvu uvredu prema vanjskim subjektima. Na to su mu vratili s kamatama. Problem je kada vrijeđaš jednog kandidata koji je i u vrijeme izborne promidžbe imao iza sebe pola stanovnika Amerike, da istovremeno nanosiš uvredu i tom dijelu stanovništva. Robert de Niro je napravio video spot protiv Trump-a gdje je rekao, između ostaloga, da je on pas i svinja. Na taj način je rekao pučanstvu koje je imalo namjeru glasati za svinju, da su glupi i da ne koriste mozak. Ne vjerujem da je itko od njih promijenio mišljenje. Siguran sam da se je samo još više uvjerio u ispravnost svoje odluke da glasa za Donalda.

Nevjerojatno mi je da su oni sa strane ženskog kandidata mogli počiniti takve greške. Nemam nikakve sumnje da je sve bilo orkestrirano s jednog centralnog mjesta iz demokratskog stožera. Vrijeđanjem protivnika vrijeđaš i njegove pobornike. Kažeš im da su tupi i zaostali jer misle za njega glasovati. Tako ćeš samo još više učvrstiti u njihovo uvjerenje. Cilj bi valjda bio pridobiti protivnike na svoju stranu, a ne odbiti ih. I ovakva priča se ponavlja svagdje, u svim zemljama svijeta. Mi smo uključeni u tu skupinu. Čini mi se da se radi o elementarnom sastojku demokracije. Poštuje se ono što drugi misle, iako se ne dijeli njihovo mišljenje.

Njegova pobjeda je jasan izraz pučanstva protiv političke i kulturne elite koja je u potpunosti izgubila kontakt s onima koji doista rade, proizvode i osiguravaju napredak zemlji. Kontinuirano topljenje srednje klase, one koja je do nedavno bila nosilac društvenog razvoja, počinje prerastati u protest protiv vrhuške koja upravlja i drži samo do interesa banaka i multinacionalnih kompanija. Sada ostaje da se vidi koliko će Trump od onoga što je obećao u predizbornoj kampanji doista i ostvariti. Može se dogoditi da izazove malu svjetsku revoluciju, ali nije daleko ni mogućnost da sve pukne kao mjehur i da se ništa od onoga obećanog ne ostvari. Koliko god mi je simpatičan, bojim se da je druga opcija ona vjerojatnija.

S jedne strane on je tajkun i po prirodi stvari njegovi interesi su bliži onima protiv kojih se borio da bi bio izabran, nego onima za koje se (navodno) borio. S druge strane, američki politički sistem je predsjednički, gdje osoba koja zauzima tu poziciju ima velike ovlasti, ali ne sve. Postoji Kongres koji mora odobriti njegove zakone i čak u slučaju da se ne ostvari prva točka, ova druga može blokirati malu revoluciju koju je Donald najavio.

 

Skandal

Skandal - doping rusaSedamdesetih godina proteklog stoljeća atletičarke iz istočno europskog, u to vrijeme komunističkog bloka, bile su nepobjedive i vrlo često su rušile svjetske rekorde (europski nisu ni vrijedni spomena). Neki od tih rekorda su i danas nepremašeni i vjerojatno će tako biti još dugo vremena. U to vrijeme je kružio vic o tome kako razgovaraju dvije atletičarke iz tih zemalja. Jedna je rekla kako su joj počeli rasti brkovi, a uzrok su svi oni muški hormoni koje joj daju da bi popravila svoje rezultate, i pitala je drugu da li i njoj rastu dlake po tijelu. Ova druga je razgolitila dio dekoltea, sav čupav i rekla da joj dlake rastu od prsa pa sve do dole, do organa. Kada se je pojavila vijest o skandalu dopinga u lakoj atletici, to je bila prva stvar koja mi je došla u glavu.

Ovaj puta, ili bolje rečeno i ovaj puta, sumnje su osnovane. Skandal oko dopinga koji je zahvatio svijet lagane atletike i koji je na optuženičku klupu stavio Rusiji izgleda vrlo neobično, pogotovo oko jedne točke koju su zapadna sredstva informiranja samo površno spomenula (neka uopće i nisu): izvještaj svjetske agencije za antidoping Wada nije objavljen u potpunosti. Neki dijelovi su ispušteni. Jedan dio izvješća koji se odnosi na atletičare koji nisu Rusi je ispušten u zadnjem trenutku da ne bi utjecao na sudsku istragu koja je u toku u Francuskoj i koja se otvorila 3 dana prije objave spomenutog izvještaja Wada-e. U toj istrazi je uhapšen bivši predsjednik svjetske atletske federacije (bivši senegalski atletičar koji je bio na funkciji predsjednika do 2013. godine), zajedno s nekim suradnicima, pod optužbom da je 2011. primio mito da bi prikrio slučajeve dopinga nekih ruskih atleta. Svi su trenutno na slobodi, ali sa zabranom napuštanja zemlje dok se istraga ne završi.

Jeste li shvatili? U zadnjem trenutku su blokirali dio koji se odnosi na atlete drugih nacionalnosti. Ma koje osjećajne osobe, neumorni branioci etike ovi internacionalni inkvizitori. Imam koju godinu života iza mene i dovoljno iskustva da shvatim da kada se dogodi jedna ovakva posebnost, to nije slučajno. Da odmah bude jasno: ne ustajem u obranu ruskih atletičara i bio bih iznenađen da se optužbe oko dopinga pokažu neosnovane. Puno ljudi već dugo, dugo vremena sumnja u vrhunske, koji puta gotovo nevjerojatne rezultate koje postižu sportaši u nekim disciplinama, ali je teško vjerovati da samo Rusi varaju na kartama. Wada je bez problema mogla držati svoj kompletni izvještaj u ladici, čekajući da se završi istraga u Francuskoj. Bilo bi puno korektnije. Zašto staviti na optuženičku klupu samo jednu naciju?

Samo par dana nakon šoka koji je ruska javnost morala podnijeti nakon rušenja njihovog aviona na egipatskom nebu, evo novog ponižavajućeg udarca. Neki od njihovih najboljih atleta su osvojili zlatne medalje na nezasluženi način i ne samo to; njihova vlada je znala za sve i prikrila cijelu prijevaru. Perfektna oluja da bi se oslabio ruski moral i pomaknulo žarište: s uspjeha u borbi protiv terorističke države na podmitljivu i nemoralnu vladu. Što bi mi tek na sve ovo mogli reći.

Nedavno je moja pažnja slučajno pala na Forex trgovanje valutama, sve popularnije u širokim narodnim masama. Moj ujak, čovjek od gotovo 80 godina, mi je pričao o tome za vrijeme uskršnjeg ručka. Sav oduševljen je pričao kako mu ta aktivnost popunjava puno slobodnog vremena koje ima na raspolaganju, da se odlično zabavlja, a prema njegovim tvrdnjama uspijeva i zaraditi koju kunu ekstra, za penzionersku kavicu. Čovjek je fantastičan, odlično se snalazi s kompjuterom, jer nema straha od novih tehnoloških izazova. Uvijek ima zadnji model mobitela i često svojim nećacima objašnjava razne, napredne funkcije operativnog sistema. Ponukan njegovom pripovjedi, i ja sam se priključio, onako bez puno entuzijazma. Stvar koja me je dojmila da se tamo može trgovati i s rubljama, ruskom valutom.

Netko će na osnovu ovog članka zaključiti da sam proruski orijentiran. Pogrešno! Moja orijentacija je potpuno neutralna i nastojim shvatiti što svaka vijest doista nosi u sebi. Jer da smo mi građani, ne samo Hrvatske, nego i svih drugih zemalja manipulirani od strane medija i tko njima upravlja, u to već dugo vremena nemam sumnje. S vremenom čovjek nauči čitati i između redova. A kada pogledate neke druge novine, još bolje iz neke druge zemlje, i nađete dio vijesti koji su naši ispustili, u vezi s nepotpunošću izvješće, onda vam se sumnje ne mogu ne probuditi. Taj detalj sam našao u talijanskom Corriere della Sera; novinama koje se sigurno ne mogu optužiti da podržavaju Putina i njegov ne baš uvijek jako simpatični režim. Tu činjenicu nam po koji puta serviraju malo prečesto da bi nam odvukli pažnju od naših režima, u kojima mi živimo i koje moramo trpjeti.

Jajce i Bosanci

Sjedim u uredu i otkrivam da je moj entuzijazam za rad još uvijek na jako niskom nivou. Započeo sam prije 3 dana, u ponedjeljak, nakon tri tjedna godišnjeg odmora. Gotovo cijeli prvi dan sam izgubio na prelistavanje pošte, odgovaranje na upite i čupajući kosu (koje ionako nema puno) od očaja za sav onaj budući trud koji će trebati da obavim posao koji se nemilice skupio. I tako je svake godine. Vratiš se s ferija i nađeš sve ono što nisi mogao obaviti jer si bio odsutan. Skoro pa razmišljam da više ne odsustvujem s posla; naravno, šalim se. Godišnji odmor je ono što nam daje poticaj i snagu da preživimo sve one neugodne trenutke koji se neumitno događaju u uredskoj atmosferi.

Neću vam detaljno opisivati moj odmor, nego ću se zadržati samo na jednom njegovom danu, onome provedenom u Jajcu. Prije nešto više od 70 godina tamo je rođen, ili bar formaliziran, onaj društveni eksperiment koji se zvao socijalistička Jugoslavija. 16 godina nakon toga tamo sam se rodio i ja; na nekih 150 metara od zgrade zasjedanja AVNOJ-a. I prvo sam htio provjeriti da li zgrada u kojoj sam rođen još postoji. Odgovor je bio očigledan: ne. Površinom koju je zauzimala sada prolazi glavna cesta prema Sarajevu. Skrene se s nje i odmah si u centru. Koja sreća, ima jedno slobodno parkirno mjesto. Na plaćanje i to ne baš jeftino: 5 maraka na sat. Mijenjam eure u marke i upućujem se prema parkiranom satu da uzmem karticu za parkiranje.

Ali sudbina je htjela drugo. Presreće me jedan zaposlenik (bar tako izgleda, jer ima neki službeni prsluk) i objašnjava mi da mogu i njemu platiti. Dogovaramo se na 3 sata i dajem mu 15 maraka. Tražim od njega da mi da karticu, ali me on upućuje da mogu otići u razgledanje grada i da će se on o svemu pobrinuti: stavit će potvrdu pod brisač od auta. I kada sam se vratio, potvrda je doista bila tamo. Pošteni Bosanci! Na kartici piše sat vremena i cijena je 1,5 marka, ona konvertibilna!? Stavio si je 13,5 maraka u džep, a ja sam riskirao da platim kaznu da je prošla policija. Da li sam ono bio napisao riječ pošteni? U sjećanje mi se vratila epizoda kada mi je jedan Bosanac preporučio jednu Forex platformu za koju je rekao da je sto posto sigurna i da je odlična za korisnike; praktično ne možeš da ne zgrneš pare. Ja naivan, nadajući se lakoj zaradi, sam probao i da vam ne objašnjavam pretjerano detalje, ostavio im pola plaće. Iskreno, pola zbog mojih gluposti, a pola zbog nepoštenja Forex servisa kojem sam pristupio.

Slap u centru Jajca

Nakon posjeta sada već nepostojećoj kući, prvi cilj je bio vodopad. Takvu prirodnu ljepotu u srcu grda, u jednoj urbanoj sredini, nema puno gradova na svijetu. Zato je Jajce nešto posebno i vrijedi posjeta samo da bi se vidio slap. Izgradili su jednu okruglu platformu s tribinama upravo ispod ovog ljepotana tako da se može osmatrati njegova moć i ljepota iz neposredne blizine. Kako je dan bio od onih vrućih ljetnih, i kapljice koje je lagani vihor raspršivao naokolo i stvarao laganu izmaglicu, su bile dobrodošle za rashlađivanje.

U to vrijeme je i moj želudac počeo davati prve glasove od sebe i tako sam odlučio da prezalogajim jedan pravi bosanski burek. Odmah na izlasku iz starog dijela grada, kada se prođe kroz drugu kapiju, s lijeve strane se nalazi pitarnica Bedem. Jedan burek (s mesom), jedna zeljanica i obavezni jogurt. Cijena niska a uživanje visoko. Ako se zadesite tamo, od srca preporučujem da ponovite moje gastronomsko iskustvo. Uz to je i vlasnik radnje izuzetno simpatična i ugodna osoba s kojom sam proveo dobrih 15 minuta u ćaskanju o povijesti i sadašnjosti grada, dobivši interesantne informacije o samom gradu i njegovim žiteljima.

Nakon toga uzbrdo, do kule. Stigne se u manje od 5 minuta, ali s obzirom na vrućinu koja je taj dan vladala napor je bio znatan. I znoj je tekao bez mjere. Spas su bile katakombe koje se nalaze u neposrednoj blizini. Unutra je temperatura ispod 20 stupnjeva i vlada velika vlaga, ali je nakon vanjske vrućine bilo posebno ugodno provesti jedan trenutak među ovlaženim zidinama ovog zdanja. Radi se o dvije ukopane prostorije u kojima praktično nema ništa za vidjeti, ali se dobro ohladi. Prije odlaska, pola sata u baru na cesti uz Sarajevsko pivo, promatrajući prolaznike, većinom turiste. Izgledalo je da oni domaći nisu izlazili iz svojih domova zbog velike vrućine.

 

Naslovna

Velika je komplikacija smisliti naziv novog sitea ili elektronskog dnevnika, kao što je ovaj koji čitaš. Evo da vam razjasnim naslov koji sam izabrao: euron. Sve je to igra slova i riječi u mojoj glavi i vjerojatno se nekima neće činiti nimalo zanimljivom, ali je važno da zabavlja mene. Trik se vrti oko slova N. Kada na početak dodate to slovo dobijete osnovnu stanicu živčanog sustava koja je i osnovna građa za mozak. U enciklopediji sam našao podatak da ih u ljudskom tijelu ima oko 6 milijardi. Ujedno se radi i o najsloženijoj stanici koja se nalazi u nekom živućem organizmu. I taj neuron je odgovoran za sve: za naš osjećaj gladi i bola, toploga i hladnoga, kada smo tužni ili veseli, kada mrzimo ili volimo. Ukratko za sva naša duhovna stanja, a dobrim dijelom i za ona fizička. Prema tome s punim pravom ulazi u naslov.

Prvi puta smo dodali slovo, a sada ćemo to isto slovo oduzeti s kraja riječi. I što nam je ostalo? Temeljna monetarna jedinica Europske Unije. Ona oko koje Grci nikako da se odluče: da li bi je i dalje koristili ili bi se vratili na staru valutu. Pojam koji kod nas još nije u službenom opticaju, a neće niti biti za dugo vremena. A pare, dragi moji, su jako bitne u našem bivstvovanju i u jakoj su interakciji s riječi koju smo razmatrali u prvom poglavlju ovog uvodnog spisa. Kada nemamo novaca osjećamo se bijedno i bezvrijedno (rad koji ulažemo nije nam toliko plaćen da bi pokrili naše golo postojanje), potišteno, a često smo i ljuti. I to sve prolazi kroz neurone i stvara nam neugodne osjećaje koje bi vrlo rado izbjegli. Neki primjenjuju sistem potiskivanja svijesti i onda im na kraju nedostaje još više para jer moraju platiti i psihoanalista koji će im prisvijestiti njihov problem, to jeste da nemaju kupila. Skoro pa bi slogan mogao biti „Kada ostanem bez para dobijem živčani slom“. Ako to bolje razmotrite, nije ni tako loše; ostane se bez nečega, ali se dobije nešto drugo u zamjenu.

Kada smo već kod podsvijesti, moram priznati da mi je inspiracija došla od još jednog događaja. Neki dan sam čitao intervju s Rambo Amadeusom. Nikada čuo za njega, bar mi se tako činilo. Tip je crnogorski glazbenik i negdje je moja generacija. Tekst koji sam pročitao je bio super zabavan, ili bolje rečeno gotovo super: ima stvari gdje priča i gluposti, ali on to ne poriče pa ga ne možeš uhvatiti u krivu. Nemajući nikakvu spoznaju o njemu, odem na poznatu video cijev i bacim se na pretraživanje njegovog imena. Nađem ogroman broj pjesama i među prvim na listi izaberem euro-neuro. I ustanovim odmah da je poznajem, pa čak sam i video već vidio. Jedna, jedina koja se nalazi u memoriji koju formiraju moji neuroni. Ako hoćete da pogledate video, idite na stranicu cijev i uživajte. Eto to bi bila kratka priča i povijest imena ovog dnevnika.

Privatnost

Odmah da zapišem za buduće generacije moje viđenje i razmišljanje o privatnosti koja danas postaje sve kritičniji problem naše civilizacije. Ne znam da li i vi dijelite moje mišljenje, ali ja sam čvrsto uvjeren da je problem velik. Zbog čega svi žele što više osobnih podataka o nekome. Jer tako mogu usmjeriti prodaju svojih dobara prema osobama koje su najsklonije da upotrijebe njihov proizvod ili uslugu koju nude. Postoji puno besplatnih usluga na mreži. Uzmite za primjer Facebook ili YouTube. Imaju milijune korisnika. Koriste stotine servera i imaj puno osoblja koje osigurava rad tehnologije i koje ažurira aplikacije. A to sve košta, i to ne malo (opet ja o parama). Pa kako se ovi namire s financijske točke, uvijek sam se pitao? Vidim da je u zadnje vrijeme TiCijev počeo da ubacuje reklame prije, ali i za vrijeme, video snimki koje korisnik gleda.

Ali njihov osnovni prihod je prodaja marketing agencijama detaljnih podataka o svojim korisnicima. Ne samo ime i prezime, adresa i telefon. Ono što je doista bitno su navike: kakvu vrstu muzike sluša ili koje video spotove gleda taj i taj korisnik. Na taj način ovi iz marketinga ima puno jasniju metu u koju ciljaju.