Rujan

Prvi članak koji sam ovdje napisao je bio u rujnu 2017; zadnji dan tog mjeseca. Nakon gotovo četiri godine, ovaj mjesec će se još jednom pojaviti u izborniku s lijeve strane, to jeste u arhivu. Moji osjećaji u vezi s ovim periodom godine su pomiješani. S jedne strane osjećam neku vrstu melankolije. Ljeto se približava kraju. Dani se skraćuju. Već se mogu vidjeti drveća na kojima je lišće počelo žutjeti i otpadati. Dođem na plažu, a tamo gotovo prazno. Nedostaje uzavrela gužva, dječica koja skaču po vodi i vrište (često i nerviraju prisutne) i nekako je neobično da možeš staviti ručnik gdje hoćeš. Počinje nedostajati ona ljetna atmosfera i bezbrižnost. Evo, ovo zadnje s plažom mi izaziva jedan drugi, suprotan osjećaj od prije navedenoga: slobodu i mir. Parkiram auto bez problema i bez plaćanja jer od prvoga nema više naplate. Spustim se ispod ceste, po stepenicama, na prekrasni, sitni i bijeli šljunak i izaberem mjesto koje mi se sviđa. Otvorim suncobran, raširim ležaljku, ne koju prostrem ručnik, skinem se u kupaći koji već imam na sebi, uvalim se i uživam u pogledu. More je puno čišće i bistrije nego u kolovozu; nema stotine kupača koji ga uzburkaju i učine da se s dna podigne ono malo pijeska i zamuti morsku vodu.

Ispred mene otvoreno more ograničeno s jedne strane s Učkom, a s duge se nalazi otok Cres. Panorama jeste Kvarnerski zaljev. Na nebu su bijeli ukrasi, kao male ovčice koje pasu po nebesko plavoj površini, pomiču se i neprestano mijenjaju oblik. Ako ovako nastavim, možda mi daju i kakvu književnu nagradu. Mir i opuštenost me obavijaju. Nema one gužve i gungule karakteristične za ljetne mjesece kada svi domaći, poduprti od strane turista, traže osvježenje i zabavu. Tu je i osjećaj slobode i privatnosti: sav ovaj doživljaj je moj, gotovo intiman. Mogao bih gotovo cijeli dan provesti ovako ispružen uživajući u pogledu i atmosferi kasnog ljeta. Što se kupanja tiče, to mogu i preskočiti. More je znatno hladnije nego u kolovozu, a ja volim kada je toplo. Ipak, odlučujem da stavim malo adrenalina u današnji dan i polagano, onako penzionerski, ulazim u vodu. Pristup je ugodan, i moji tabani ne pate, ali je voda hladnjikava. Umočim se, zaplivam 50 metara na kraul, da bih se malo zagrijao i napolje. Sunce je još uvijek jako i njegove zrake mi nadoknađuju toplotu koje mi je more oduzelo i polagano me suše.

Nakon toga opet u ležaljku, ispod suncobrana. Sunce se je počelo spuštati i svjetlost me lagano smeta, tako da sam počeo škiljiti. Stavljam sunčane naočale. Rekao sam da bih ovako mogao provesti cijeli dan. U jednu ruku je istina, ali s vremenom to prelazi u dosadu. Srećom, iznad plaže se nalazi jedan bar koji je još uvijek otvoren. Odlazim do njega i provodim tamo pola sata uz moju bocu tonika. Vraćam se na plažu i mijenjam kupaći: ugodnije je sjediti u suhome. Iz torbe vadim knjigu. Zove se “Na Vrbasu tekija” i napisao ju je Josip Mlakić. Centralna točka romana jeste katolički samostan na obali Vrbas, pokraj Jajca. Ja sam rođen u Jajcu. Knjigu mi je poklonila kćerka, za moj rođendan (izostavit ću broj koji je uz to vezan). Prepričava povijest Bosne u zadnja dva stoljeća. Počinje dok je Bosna bila dio Otomanskog carstva, a završava u današnje doba. Spominju se brojni povijesni događaji i povijesne osobe, kako svete tako i one profane. Opis starih vremena, u stilu Ive Andrića, povećava moj osjećaj melankolije. Knjiga je puna turcizama i starohrvatskih riječi, pa često moram konzultirati rječnik na kraju knjige. Bez njega bi razumijevanje teksta bilo jako otežano.

Jedan rujanski dan s pogledom na Kvarnerski zaljev

Sunce se bliži vrhovima Učke i ja spremam svoje stvari. Prije odlaska, još pola sata u baru da bih uživao u zalasku sunca. Oblaci su potpuno nestali i užarena kugla zalazi direktno iza planine. Postaje sve manja i na kraju i onaj zadnji komadić se ugasi. Završio je još jedan dan, jedan rujanski dan proveden u miru božjem. Došao sam doma, raspremio se i otuširao. Primamljivi miris se širi stanom. Supruga sprema večeru: pašta i fažol. Većina kaže da je to zimska hrana, ali je nama u redu i po ljeti. Pogotovo sada, kada više nije toliko vruće i ne mora se obavezno paliti rashladni uređaj kada se kuha. Što je ona danas radila? Nije joj se išlo na more, onako iz lijenosti, a vjerojatno i da se malo odmori od mene. Tako smo oboje imali slobodan dan od bračnih rasprava. Godišnji odmor je tek prošao, ali ona ima crve na onom mjestu i već gleda gdje bi mogli krajem ovog mjeseca. Ja imam puno dana godišnjega jer sam ga malo koristio zbog pandemije koja u zadnje vrijeme neprikosnoveno vlada svijetom. U poduzeću su mi dali do znanja da bi bilo oportuna da ga malo potrošim jer se je i obim posla smanjio. Ja slušam mog šefa, a supruga se je oduševila kada je čula da trebam uzeti tjedan dana pred kraj rujna; krećemo za dva tjedna.

Prelistava Internet u potrazi za jeftinim avionskim kartama i idejom gdje bi mogli otići. Odluka je da se ostane u Europi. Razmatra se Portugal, Malta i Grčka, ali nije rečeno da nećemo završiti na nekom četvrtom mjestu. Jutros smo se sporječkali oko izbora: ona bi na jedno mjesto, a ja sam izrazio drugo mišljenje. Ipak sam naglasio da je u redu ako hoće da bude po njenom. To njoj nije u redu: treba biti po njenom, ali ja moram misliti i željeti kao i ona. Meni je koji puta teško da glumim da se potpuno slažem s njom. Nakon ovako opuštajući provedenog dana, odlučio sam da ću večeras odigrati ulogu za Oskara. Objašnjava mi svoje najnovije prijedloge i sumnje. Ove sumnje me dovode u nepriliku jer nisam siguran da ću uspjeti shvatiti njenu pravu želju. Ispred nje je njena putna bilježnica u koju zapisuje podatke u vezi s našim putovanjima. Dok servira stol za večeru, prelistavam stranice. Na jednoj od njih je zapisana jedna izreka: biti bogat obogaćuje život.