Euro

Kada sam 2017. otvorio ovaj blog nisam slutio da će se dio njegovog naslova ostvariti. Evo, stigao name je euro. Jupiiii! Puno njih je vrlo sretno jer im se čini da smo tako više Europa, da smo postali civiliziraniji i značajniji na međunarodnoj sceni. Ja ima prijatelje i poznanike u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Kolege iz školskih i fakultetskih dana. Iako žive već desetljećima u inozemstvu, ljubav prema domovini ih ne napušta, pa se s njima vidim skoro svake godine, a s nekima i češće. Svi su mi oni pričali kako je kod njih uvođenje eura 2002. godine bila za njih, i njihove sugrađane, mala financijska katastrofa. Cijene su se u kratkom periodu gotovo udvostručile. Kada sam to govorio mojim ovdašnjim poznanicima, uvjeravali su me da se to kod nas ne može dogoditi jer mi znamo kako su stvari išle na početku i to se neće ponoviti u Hrvatskoj. Danas, gledajući činjenično stanje, ne odustaju od svoje tvrdnje. Drže da su se cijeni povećali zbog inflacije, a ne zbog uvođenja eura. Kada im objasnim da je inflacija između deset i petnaest posto, a da je puno proizvoda poskupilo za više od trideset posto, nastavljaju svoju priču. Važno je ne priznati da si u krivu.

Moja prijateljica Žana, koja živi u Veneciji, ali provodi bar dva mjeseca godišnje u Hrvatskoj, tvrdi da je kod nas hrana skuplja nego u Italiji. I ne samo to! Kaže da neki talijanski proizvodi koštaju više ovdje kod nas, ali da su i slabije kvalitete. Tvrdi da isto pakovanje riže Scotti košta skoro četvrtinu više ovdje, a da je kvaliteta osjetno lošija. Izvoze nam škart od njihove proizvodnje, a mi kupujemo jer je jeftino, pa nabijemo cijenu jer uvijek ima ljudi koji će pasti na to da se radi o talijanskoj hrani koja je smatrana jedna od najboljih na svijetu. Ja uvijek tvrdim da je najbolja riža ona makedonska, koju smo jeli prije trideset i više godina i koja se više ne nalazi u dućanima. U dvije riječi, meni uvođenje eura ne veseli jer je moje financijsko stanje jako oslabilo. Zbrojim na to i inflaciju i slika je potpuna. Puno radiš, puno puta i dobro, slabo te plaćaju, a sve je skupo. Već kada smo kod plaće, kod mene su sve kune matematički pretvorili u eure. Kada dobijem platnu list, sve stavke su s četiri decimale, to jeste preračunato na stotinu od centa. To su napravili da slučajno sa zaokruživanjem ne bi potrošili koji cent više. Plaće iste, a cijene rastu: bilo je toga često i u staroj državi. Mislio sam da će u novoj biti bolje.

Ima jedna stvar kod koje mi nije žao da je došao euro, jedini slučaj koji je za mene pozitivan. Moje Forex trgovanje me košta manje. Kada sam počeo s trgovanjem, račun se nije mogao otvoriti u kunama, pa je moj bio u eurima. Svaki puta, kod polaganja ili podizanja novca, banka je uzimala svoj dio konvertirajući valutu. Sada toga više neće biti i ono što podignem ću vidjeti u punom iznosu na mom bankovnom računu. U zadnje vrijem ,više od godinu dana, moj trading je išao odlično, nikada bolje. Trgovao sam gotovo isključivo s prirodnim plinom. Svi znamo da je cijena išla gore dole, bez puno smisla. Bar nama normalnim ljudima nije bila jasna ovakva promjenljivost. Sirovina je poskupila četiri puta, pa je zatim pala ispod cijene s koje je krenuo strmoglavi uspon. Sve je to bila čista špekulacija, a ja sam valjda nekako instinktivno to osjetio, uspio shvatiti kako se stvari kreću i ostvario jako dobru dobit. Ovdje moram naglasiti da sam riskirao jako malo, koristeći malu polugu. Kada se nešto pristojno zaradi, onda se to treba i proslaviti, pa se tako iskoristi onaj višak novca koji je stvoren.

Evo me na snijegu zahvaljujući zaradi na Forexu

Prije puno godina sam išao na skijanje s jednim prijateljem. Onda se je on preselio i nisam više imao društva pa sam prestao s tom aktivnošću. Bio sam samouki skijaš i to prilično loš. Proveo sam u mojoj karijeri možda nekih pedesetak sati na snijegu. Kako i supruga i ja jako volimo snježne pejzaže, a nismo bili na snijegu već godinama, odlučili smo si priuštiti jedan produženi snježni vikend u Italiji. Cijena aranžmana je bila otprilike polovica zarade na Forexu, pa mi je i to bilo u redu. Tako smo prvi tjedan u veljači sjeli u auto i krenuli u Italiju. Prvi puta preko granice, bez da znaš da ona postoji. Za razliku od eura, Šengen mi se jako dopada. Prvo što sam ustanovio jeste da je benzin skuplji u Italiji. Znao sam to i prije, ali ovako da dam malo živosti mojoj priči.

Skijanje i zabava su odlikovali moj snježni vikend

Odsjeli smo u pristojnom hotelu s tri zvjezdice. Ništa posebno, ali smo bili zadovoljni. Izabrali smo ga jer nije bio skup i iz njega se moglo pješke direktno do žice; bio je praktično na skijaškim stazama. Prvi dan smo šetali okolo uživajući u snijegu. Dan iza sam odlučio da iznajmim skije i da se malo provozam. Skipass je prilično skup, a isto tako i najam kompletne opreme, pa sam odlučio da to uradim samo jedan dan. Supruga nije nikada skijala pa je iskoristila dan za šoping u obližnjem mjestu. Izabrao sam dvije lagane staze i ustanovio da se još uvijek uspijevam spustiti i stići živ do cilja. Spustio sam se pet puta i nakon toga su noge otkazale. Iako su staze bile jako lagane, moja loša tehnika čini da trošim puno više energije i snage od jednog prosječnog skijaša. Ostala dva dana smo proveli u šetnji i posjetu okolnim mjestima. Na kraju se je potrošilo dosta više u odnosu na aranžman jer je supruga zaključila da smo se obogatili pa je obnovila garderobu u tamošnjim dućanima. Tvrdi da je jeftinije nego kod nas. Kada ona tako kaže… Na kraju, svima želim puno zdravlja i eura, i to isključivo navedenim redom. Zdravlje je ipak najvažnije, a za sve drugo treba imati dosta eura.