Danas nije petak, ali je zato trinaesti u mjesecu. Očito je da na peti božji dan, ili trinaesti u mjesecu, ja palim računalo i krećem u novu Euron avanturu. Počeo sam prelistavanjem prve stranice da vidim sve bisere koje sam izložio mojim posjetiocima i kritičarima mog rada. Za sada imam 7 članaka, od kojih je jedna posvećena stranica na kojoj su tematski sastavljene razne oblasti koje mi direktno ili indirektno interesiraju. Ja sam matematički tehnički tip, pa mi se statistika po definiciji jako dopada i zabavlja me proučavanje statističkih podataka i njihovo interpretiranje. Oprostite ako vam ovdje ne držim jako pažnju s mojim mentalnim skokovima, ali mi je uvijek potreban jedan pasus da bih se zagrijao i da bi moji neuroni dostigli određeni nivo protočnosti signala. To bi na kraju trebalo garantirati bar umjerenu kvalitetu razmišljanja i prihvatljiv konačni rezultat mog mentalnog, spiritualnog i fizičkog napora. Prsti se relativno brzo kreću po tipkovnici, a klikanje tipki daje određenu ritmičnost cijelom ovom procesu.
Stvaranje preko kompjutera ima svoju poetičnost. Prsti koji plešu s promjenljivom brzinom, pogled koji se često podiže s tastature ne ekran da bi provjerio ispravnost veze između glavnog procesora, to jeste mozga, i periferne jedinice, odnosno ruku. Zatim se ta ista ruka svako toliko pomakne u desno (ja sam dešnjak) da bi obgrlila miša, pomaknula kursor prema nekoj alatki koji aplikacije za pisanje nude, i kratko kliknula na lijevi ili desni gumbić, uz rijetko korištenje centralnog kotačića da bi se prikaz pomicao gore ili dole. Oprostite, ali ne uspijevam izaći iz ovog moda za zagrijavanje. Izgleda da sam već dostigao pregrijavanje i da je moja svjesna strana pala pod utjecaj, ako nije upravo zarobljena, od strane poje podsvijesti. Dosta s ovim!
Ovo da sada bi se moglo definirati kao tok misli, a sada ćemo prijeći u anglosaksonski mod, pa ćemo iznijeti par utisaka o atmosferskom vremenu. Već smo na sredini studenog mjeseca, predzadnjeg u godini. Iz same riječi se zaključuje da bi studen trebala prevladavati kao osjećaj topline, za ne reći hladnoće. Klima se mijenja i stvari stoje drukčije nego u vrijeme kada se je rađao hrvatski jezik. Jesen je dobrano odmakla, ali prave hladnoće nema, pogotovo kod nas koji stanujemo na moru. Promjenljivo je: jedan dan pada kiša, drugi dan je oblačno, a danas sjaji sunce s punom snagom i toplo je. Prije bi se reklo da nam predstoji proljeće nego zima. Ljudi se uvijek žale, pa kada pada kiša izjavljuju kako je vrijeme ružno. A zašto je ružno, ponekad ih provociram s ovim pitanjem. Sve je tmurno, vlažno, mora se otvoriti kišobran ako se negdje ide, i slične besmislene opaske. Kiša nam treba, jer bez vode nema života, a uz to je i lijepa. Nebo postane sivo, udaraju gromovi i zasljepljuju nas munje. Kapljice vode padaju s neba i udaraju u ritmu po prozoru. Što tu ima ružnoga? Za mene je to sve romantično. Pogotovo kada nevrijeme prođe i kada se počnu stvarati otvori u oblacima, oni plavi, koji nam potvrđuju da je nego još uvijek tamo gdje je bilo i da ga nitko nije ukrao.
Iskoristio sam i englesku inspiraciju, pa treba smisliti novu. Može li malo o kavi? Prebacimo se iz Engleske u Italiju, kod naših latinskih susjeda. Može im se puno toga prigovoriti, ali ima i puno stvari vezanih uz njih koji su za pohvalu. Odlična vina, dobra i jeftina kuhinja, a između ostaloga tu je i ekspres kava koja je njihov nacionalni ponos. Kada sam bio mali, i još nisam pio taj napitak, doma se je gotovo ekskluzivno pripremala turska kava, čak i kod nas u primorju. S vremenom su ljudi sve češće išli u Trst i tamo pili odličnu talijansku kavu, pa se je tako i kod nas, pretežno po ugostiteljskim radnjama, počeo raditi espreso. Često je bio sumnjive kvalitete, ni nalik na onaj magični napitak koji su nam služili preko granice. Kako je većina barova bila državna, zaposlenici se reciklirali kavu (od fundaće bi napravili još dvije tri, uz mali dodatak one svježe mljeven) i zaradu stavljali u vlastiti džep. Držali smo se one Titove: snađi se druže. Preskočit ću društvenu analizu razvoja konzumiranja kave na našim područjima od kraja šezdesetih godina do danas, pa ću skratiti priču i iznijeti kako je evolucije išla u mojoj obitelji, od kada sam se oženio; davno je to bilo, prije puno desetljeća.
Prvih par godina kod kuće pili smo tursku kavu, kao i većina ljudi oko nas. Vani smo znali gdje je dobar espreso, a gdje je bolje izbjeći ga. Nakon par godina, kada je kćer počela ići u školu, rekla nam je da roditelji njenih prijateljica piju kavu iz kafetjere, opet talijanski izum. I mi smo odlučili početi slijediti modu i prešli na taj način kuhanja. Kava se obavezno kupovala u Trstu, jer je bila puno bolja od naše, a uz to za kafetjeru treba biti i krupnije mljevena. Onda je došlo novo stoljeće i kućni strojevi za espreso su postali pristupačni svima. Najjednostavniji, koji su davali i najbolju kavu, su bili ono s kapsulama. Napraviš kavu u jednu, dvije minute i puno je bolja nego u većini barova; čak se može mjeriti doživljaj s onim kada se pije u samoj Italiji. Tako smo se zaustavili na evolucijskoj ljestvici i godinama koristili kapsule. Jeste, cijena je u tom slučaju znatno veća, ali gušt je gušt, a zapravo smo si to jednostavno mogli financijski priuštiti.
Prije nekoliko godina, kod nas se je probudila ekološka svijest. Sve se je više pričalo o zagađenju i čovjek, htio on to ili ne, padne pod utjecaj medija. Kada sam praznio posudu u koju su padale kapsule od kave, bio sam svjestan koliko to zagađuje: 20 ili 30 plastičnih kapsula na tjedan. I mi smo dobro doprinijeli zagađenju naše okoline. Tako smo odlučili da uštedimo koju kunu (to nije bio razlog) i da prestanemo zagađivati na ovaj način: vratili smo se na kafetjeru. Nedostaju još sam dvadeset i četiri pa sam stigao na tisuću. Neću vam objašnjavati o čemu se radi; uzmite to kao jednu moju intimnu mušicu koja mi se vrti po glavi. Tako sam obavio moj zadatak i ovog puta, na malo neuobičajeni način ali su stari latini govorili da promjena godi.