Izgleda da me inspiracija hvata petkom. Neki kažu da petak ne postoji, nego se zove peti ponedjeljak: ova mi se sviđa. Ne znam da li je razlog inspiracije to što se umorim preko tjedna od uobičajenog posla, pa onda moram napraviti nešto drugo. Moguće je, ali videći da pišem svakih 6 mjeseci, ovo kao argument nije baš jako prihvatljivo. Danas je dan oslobođenja Rijeke (to sam zapamtio još od osnovne škole), ali isto tako i rođendan moje punice: najljepše čestitke (iskrene su, nemoj da uspoređuješ moju s tvojom). Moja je u redu. Odmah nakon vjenčanja nisam je pretjerano podnosio; valjda je to neko organsko odbijanje kao kod suprotnih polova magneta. Onda sam ja malo odrastao, pa su se dogodile neke stvari koje nisu bili baš lijepe, pa sam onda počeo malo razmišljati o nekim vrijednostima u životu, i tako sam došao do toga da je punica u redu. Tako doista mislim i osjećam. Često joj kažem da je ona najbolja tašta koju sam ikada imao; i ne lažem (jeste da je jedina, ali je ipak istina i u onom drugom smislu). Ima preko 80 kuka, ali se drži kao zmaj; od svih u obitelji ona u svakom pogledu izgleda najmlađe.
Dosta o rodbinskim i obiteljskim odnosima. Promijenimo temu. Nisam nikada ništa rekao o nogometu. To je neka moja mala strast još od djetinjstva, što je prilično normalno za dečke. Igrali smo u dvorištu ispred kuće, na igralištu od škole, na livadi kada sam ljetni raspust provodio kod babe na selu. Nismo uvijek na raspolaganju imali loptu, pa se koji puta šutala obična plastična boca. U ta vremena niti plastike nije bilo u izobilju; kamo sreća da je tako i danas. Onda sam se u sedmom razredu osnovne škole upisao u školsku nogometnu ekipu. Imali smo i ozbiljnog trenera: bivši nogometaš Beograda. Ja sam bio golman; valjda mi se to sviđalo, ne sjećam se najbolje. Kada sam to saopćio doma, tata mi je rekao da su golmani glupi jer stavljaju glavu tamo gdje drugi stavljaju nogu. Nije mi se svidjelo njegovo razmišljanje, pa sam nastavio moju nogometnu karijeru. Sve je to trajalo dok se nisam upisao u srednju školu; tamo nije bilo ni igrališta niti školske nogometne momčadi. Imali smo samo gimnastičku dvoranu, podijeljenu u dvoje s jednom zavjesom. U jednom dijelu smo vježbali mi, a u drugom cure. Njih je bilo dvostruko više nego nas, pa su imale puno manje prostora za njihove aktivnosti.
Aktivnost koju sam nastavio, prelaskom u srednju školu, jeste pohađanje izviđača. To mi je bila omiljena zabava u mladosti. Upisao sam se u drugom osnovne, kada smo se preselili, a ja promijenio školu. U školi je bio organiziran odred izviđača pa sam tako odlučio da pristupim i ja. Do četvrtog osnovne su nas zvali poletarci i pčelice, a nakon toga izviđači i planinke. Svaki tjedan sastanak, u zgradi koja je bila preko puta zgrade u kojoj sam stanovao. Učilo se o izviđačkim vještinama (moja omiljena je bilo vezanje čvorova), o topografiji koja nam je bila potrebna za orijentaciona takmičenja, kako se koristi kompas i puno drugih stvari koje su se poslije pokazale korisne u svakodnevnom životu. Nedjeljom se je često išlo na izlete ili na takmičenja. Na izletima su se produbljivale i uvježbavale vještine i igre, a na takmičenjima je moj vod uvijek lijepo prolazio jer smo bili grupa dobrih dečki, koji su se trudili da naprave najbolje što mogu.
Preko ljeta se je išlo na logorovanje; 3 tjedna. Pretežno smo išli u Sloveniji. Prvo se podignu šatori i napravi ograda, a zatim se nađe vitka jela koja se posiječe i podigne se kao jarbol. Ujutro se diže zastava, a uvečer spušta. Svi su okupljeni oko jarbola i pjeva se izviđačka himna. Uz sve to se organizira i poljska kuhinja gdje se spremaju uobičajena 3 obroka na dan. Ono što mi je i danas u sjećanju jeste pranje porcija. Logor se je uvijek podizao u blizini nekog potoka ili rječice. Svi smo imali aluminijske porcije. Nakon jela svi na rijeku, pa pranje: prvo se dobro promućka s vodo, a zatim se ižulja s pijeskom i na kraju ispere. Zatim se objesi ispred šatora da se suši. Preko dana se je uvijek nešto radilo na uređenju logora, organizirali su se tečajevi za polaganje raznih vještina (najzanimljiviji mi je bio onaj o meteorologiji), natjecalo se je u raznim vještinama, a često su se organizirali i jednodnevni izleti u okolna mjesta koja su nudila određene interesantne točke.
Na logorima su se rađale i prve ljubavi. Većina nas je bila u toj dobi kada se zaljubljuješ i odljubljuješ po dva puta na dan. Kako sam ja našao curu u školi, a nisam bio spreman da zbog nje napustim izviđače, ona je bila prisiljena da se upiše. Tako smo jedne godine bili zajedno na logoru, ali se je stvar loše završila. Ona je slomila nogu, a zbog njene neaktivnosti ja sam pronašao drugu curu. Događa se. I danas sam lagano posramljen kako sam se prema njoj ponio; sve onako po skrivećki, ali bio sam mlad i glup. Danas je ona moja supruga (nakon dvije godine smo se opet skompali) i nadam se da mi je oprostila neke greške iz mladosti.
Tražio sam se malo po mreži. Daj da vidim koliko sam popularan. U kućicu za pretraživanje ubacim euron i probam. Nema me nigdje. Znate li što je glavna stvar kada ovo otkucate? Pokazuje vam brdo stranica koje se odnose na Euron Greyjoy, jednog od likova iz famozne serije “Igra prijestolja”. Sada me interesira, budući da sam i ja dodao ovaj izraz, nazovimo ga tako, hoću li se popeti na ljestvici.